Život ljudi je nemoguć bez tri stvari: hrane koju jedemo, vode koju pijemo i zraka koji dišemo. Iz toga crpimo energiju za svoje svakodnevne aktivnosti. No, današnji moderan život je također nemoguć i bez dodatnih izvora energije koje trošimo i koristimo – posebno u obliku električne energije, ali i u obliku toplinske energije i direktne upotrebe fosilnih goriva za pokretanje u prometu. Električna energija je pri tome u zadnjih 100 godina odigrala najveću ulogu u tehničkim dostignućima koja danas na početku 21. stoljeća uzimamo zdravo za gotovo.

Tu električnu energiju smo počeli proizvoditi iz energije vodotoka, koristeći potencijalnu energiju u rijekama, a koristimo je i danas, no vrlo brzo se linijom manjeg otpora prešlo na puno veće korištenje ugljena i nafte, a kasnije i nuklearne energije za izgradnju velikih termoelektrana koje su postale okosnica svih elektroenergetskih sustava. I sada već sto godina u najvećoj mjeri koristimo tehnologiju koja se bazira na izgaranju fosilnih goriva i na grijanju i hlađenju vode za proizvodnju električne energije. Naravno, sukladno tome je izgrađen i sustav prijenosa električne energije do potrošača koji je odgovarao upravo korištenim tehnologijama.

U poznatoj povijesti čovječanstva do sada nije zabilježen slučaj ovako brzog i dramatičnog razvoja civilizacije prema novim postignućima i relativnom blagostanju. Stoga je i logično da se nitko ne želi odreći svega što je stećeno kroz mobilnost ljudi i komfor koji donosi upotreba električne energije.

No ono što već duže vrijeme kao civilizacija znamo i ignoriramo, a o čemu se nije čak ni razmišljalo u počecima masovnog korištenja nafte i ugljena je da su to izvori koji su ograničeni i koji se ubrzano troše. Pri tome su jeftini izvori nafte gotovo pa iscrpljeni i ne mogu podržavati daljnji rast i razvoj, a ugljen se uslijed toga ubrzano troši. Također, vrlo uspješno ignoriramo i zagađenje koje ti izvori donose, a koje direktno utječe na naše zdravlje, ali i na zdravlje cijelog eko sustava planeta na kojem se nalazimo.

Gledam tako u sliku svijeta u kojem cijeli sustav (ekonomski i društveni) počiva na potrošnji takve energije, sliku u kojoj se zadnjih par godina dešavaju velike pukotine – primarno zbog porasta cijene energenata (nafta, plin, ugljen, fisijski materijal za nuklearne elektrane), ali i svijesti da im se primiče kraj. Pa se onda na to nadovežu špekulacije i inducirane panike u financijskom sektoru koji odjednom umjetno postaje sam sebi svrha, umjesto servis. Dodatno, promjena klime i štetnost načina života u kojem se energija iz fosilnih goriva troši sve više i više, sve dublje prodire u svijest ljudi i stvara želju za promjenom. Pa se na to nadovezuje i činjenica da mi te i takve izvore energije i potičemo – i to daleko više na globalnoj razini nego obnovljive izvore koji su nam trenutno jedina mogućnost za održivu opskrbu energijom u budućnosti, ali i mogućnost koju možemo primijeniti već danas i uklopiti ih u život kakav poznajemo.

Srećom, u cijeloj toj slici promjena (da ne kažem revolucija) je zapravo već stigla i dešava se u cijelom svijetu, te dokazuje svoju ekonomsku, društvenu i ekološku opravdanost. No, isto tako mnogi upozoravaju i da te promjene dolazi presporo, te da ima puno onih koji ih koče. Znate li za onaj osjećaj kad ste pod paskom svojih roditelja, i vi baš želite silno nešto, i znate da to možete ostvariti, ali vam ne daju? E, to.

Kroz tu globalnu prizmu promatram i najave, ali i odrađene  konferencije i seminare o obnovljivima u Hrvatskoj zadnjih mjeseci i ne mogu se načuditi količini skepticizma i ukazivanja na probleme glede razvoja obnovljivih, umjesto optimizima i ukazivanja na rješenja. Jer rješenja za sve postoje, samo treba malo inženjerskog razmišljanja, zakondavne dobre volje i dobro organiziranog ekonomskog sustava. No kod nas izgleda barem dva od tri ta elementa (ako ne i sva tri) nedostaju.

I u jeku europske obnovljive revolucije, stvaranja tržišta električnom energijom, gdje veliki europski proizvođači električne energije praktički prestaju ili su prestali s aktivnostima na planiranju novih elektrana na fosilna goriva i okreću se Suncu, vjetru, spremanju energije, pametnim mrežama, (reverzibilnim) hidroelektranama – što radi Hrvatska? Političkim nasiljem nad strukom forsira izgradnju termoelektrane na ugljen kojeg 100% uvozimo, a za koju ne postoje javno dovoljno transparentno prikazane procedure i pokazatelji financijske isplativosti. Dapače, zbog koje se smjenjuju visoki djelatnici ministarstva koje se usprotivilo takvoj praksi ponašanja. A slično se može primijeniti i na projekt hidroelektrane Ombla, kod koje, čak ako se i dopusti da je visoko vrijedan i isplativ projekt, treba imati na umu da su ljudi u čijem se dvorištu isti gradi protiv toga. Takav obrazac ponašanja sigurno neće donijeti uspješne projekte i održivu opskrbu domaćom energijom u Hrvatskoj. Dapače, sljedećim naraštajima će ostati problemi tih projekata – jer ljudi koji na njima trenutno rade i forsiraju ih na svojim radnim mjestima neće biti na istima za 10, 20 ili 30 godina.

Jedna od zanimljivijih teza koje sam čuo na nedavnoj raspravi je da se Plomin C gradi upravo stoga da bi se omogućilo veću integraciju vjetroelektrana i solarnih elektrana. Ali se istovremeno tvrdi i da će ona pokrivati bazni režim rada. Da je to bacanje prašine u oči i dvostruki kriterij, sasvim je jasno jer to nikad nije bila namjena Plomina, niti je inače uobičajena praksa raditi regulacijske elektrane na ugljen (a posebno ako se reguliraju vjetroelektrane). Iako osobno nisam sasvim protiv ovog projekta, činjenica je da se on trenutno na vrlo loš način prezentira u javnosti i da ima velikih problema s rokovima izgradnje - te da mu svaki novi izgubljeni dan i svaka nova skrivena i nepovoljna informacija koje će još isplivati uporno drastično smanjuju opravdanost izgradnje.

U cijelom tom šumu informacija, svi oni koji lobiraju za elektrane na ugljen i plin su si sada stvorili novi argument – to nam treba, jer eto za svaki MW vjetroelektrana i/ili solarnih elektrana (zašto o solarkama uopće pričamo kad se u Hrvatskoj potiče vrlo mali broj istih koji uopće nema smisla regulirati) treba jedan MW stabilnog izvora – i to elektrane na plin i ugljen. Postavljam si jedno pitanje – ako je tome tako, onda nam održiva opskrba energijom nikako nije zajamčena u budućnosti, jer kako ćemo balansirati tu energiju kad ugljena i plina više ne bude ili bude preskup?

Pa se pred takvim argumentima javljaju stručnjaci koji tvrde da je to možda  točno, ali da se eto o tome mora dobro promisliti, pričekati, planirati. Slažem se, ali na primjeru Hrvatske – gdje ste bili zadnjih 20 godina? Ma ajde, neka je i 10? Sada krećemo planirati nešto što je vani u punom zamahu. Pa se puno govori o neprilagođenosti mreže (što je samo dijelom istina) i intermitentnosti vjetra i Sunca, što su samo floskule, jer evo, visoki dužnosnici HEP-a čak tvrde i znaju da je na godišnjoj i sezonskoj bazi vjetar stabilniji izvor energije od hidropotencijala. Pa i s namjerom i rizikom da ispadnem grub – za sve te rasprave sada više nema vremena! Moramo preuzeti dobra iskustva drugih i pokrenuti se, te svoje probleme rješavati u hodu, kad već nismo zadnjih 20 godina.

Neki pak tvrde da treba pričekati nuklearnu fuziju ili neki drugi oblik nepresušnog i čistog izvora energije. No zapravo, mi druge i nepresušne izvore energije koji mogu i više nego zadovoljiti naše i najveće potrebe za energijom, i to na održiv i društveno i ekonomsko prihvatljiv način imamo već danas! A potičemo fosilna goriva i istovremeno se žalimo na poticanje obnovljivih? U današnjem svijetu medija to se obično zove spin, ili izvrtanje činjenica.

Drago mi je da ćemo na ovom portalu (i na Obnovljivi.com) tokom ljeta objaviti cijeli niz članaka koji razrađuju scenarij stvaranja energetske neovisnosti u Hrvatskoj, a koji se temelje na konkretnim brojkama i proračunima.

Danas je vrlo aktualno pitanje krize, te kako pokrenuti gospodarstvo. Njemačka je svoje pokrenula i okrenula prema obnovljivima, te im očito dobro ide. Novi grčki premijer najavljuje više obnovljivih za izlazak iz krize. Isti model bi se mogao primijeniti na Hrvatsku, koja je druga zemlja uvoznica električne energije po glavi stanovnika na svijetu! Koja ima puno Sunca, vjetra, pa i relativno značajne hidropotencijale, ali i potencijale biomase. Koja nužno treba proizvodnju električne energije. I koja nema ugljena, tek nešto malo nafte i nešto više plina. Te energente koje nemamo moramo uvoziti i nemamo ih nikakve šanse nadomjestiti ili proizvesti, dok opremu za obnovljive možemo sami početi proizvoditi relativno brzo. Isto tako obnovljive izvore, posebno fotonaponske i vjetroelektrane možemo instalirati u velikom broju u samo godinu ili dvije dana, dok za druge najavljene projekte neće biti dovoljno ni nekoliko godina.

Ili da rezimiram, svi argumenti za daljnji razvoj elektrana na fosilna goriva, a na uštrb onih na obnovljive izvore su već danas prilično diskutabilni, a svakim danom postaju sve diskutabilniji, da ne kažem neargumentirani spinovi lobista. Jer znate, na kupljeni ugljen ili naftu se lako naplati neka dodatna provizija ili porez, no još nitko nije izmislio porez na vjetar ili Sunce.