Energija |
![]() |
Autor Edo Jerkić |
Nedjelja, 15 Srpanj 2012 11:56 |
Tu električnu energiju smo počeli proizvoditi iz energije vodotoka, koristeći potencijalnu energiju u rijekama, a koristimo je i danas, no vrlo brzo se linijom manjeg otpora prešlo na puno veće korištenje ugljena i nafte, a kasnije i nuklearne energije za izgradnju velikih termoelektrana koje su postale okosnica svih elektroenergetskih sustava. I sada već sto godina u najvećoj mjeri koristimo tehnologiju koja se bazira na izgaranju fosilnih goriva i na grijanju i hlađenju vode za proizvodnju električne energije. Naravno, sukladno tome je izgrađen i sustav prijenosa električne energije do potrošača koji je odgovarao upravo korištenim tehnologijama.
No ono što već duže vrijeme kao civilizacija znamo i ignoriramo, a o čemu se nije čak ni razmišljalo u počecima masovnog korištenja nafte i ugljena je da su to izvori koji su ograničeni i koji se ubrzano troše. Pri tome su jeftini izvori nafte gotovo pa iscrpljeni i ne mogu podržavati daljnji rast i razvoj, a ugljen se uslijed toga ubrzano troši. Također, vrlo uspješno ignoriramo i zagađenje koje ti izvori donose, a koje direktno utječe na naše zdravlje, ali i na zdravlje cijelog eko sustava planeta na kojem se nalazimo. Gledam tako u sliku svijeta u kojem cijeli sustav (ekonomski i društveni) počiva na potrošnji takve energije, sliku u kojoj se zadnjih par godina dešavaju velike pukotine – primarno zbog porasta cijene energenata (nafta, plin, ugljen, fisijski materijal za nuklearne elektrane), ali i svijesti da im se primiče kraj. Pa se onda na to nadovežu špekulacije i inducirane panike u financijskom sektoru koji odjednom umjetno postaje sam sebi svrha, umjesto servis. Dodatno, promjena klime i štetnost načina života u kojem se energija iz fosilnih goriva troši sve više i više, sve dublje prodire u svijest ljudi i stvara želju za promjenom. Pa se na to nadovezuje i činjenica da mi te i takve izvore energije i potičemo – i to daleko više na globalnoj razini nego obnovljive izvore koji su nam trenutno jedina mogućnost za održivu opskrbu energijom u budućnosti, ali i mogućnost koju možemo primijeniti već danas i uklopiti ih u život kakav poznajemo. Srećom, u cijeloj toj slici promjena (da ne kažem revolucija) je zapravo već stigla i dešava se u cijelom svijetu, te dokazuje svoju ekonomsku, društvenu i ekološku opravdanost. No, isto tako mnogi upozoravaju i da te promjene dolazi presporo, te da ima puno onih koji ih koče. Znate li za onaj osjećaj kad ste pod paskom svojih roditelja, i vi baš želite silno nešto, i znate da to možete ostvariti, ali vam ne daju? E, to.
I u jeku europske obnovljive revolucije, stvaranja tržišta električnom energijom, gdje veliki europski proizvođači električne energije praktički prestaju ili su prestali s aktivnostima na planiranju novih elektrana na fosilna goriva i okreću se Suncu, vjetru, spremanju energije, pametnim mrežama, (reverzibilnim) hidroelektranama – što radi Hrvatska? Političkim nasiljem nad strukom forsira izgradnju termoelektrane na ugljen kojeg 100% uvozimo, a za koju ne postoje javno dovoljno transparentno prikazane procedure i pokazatelji financijske isplativosti. Dapače, zbog koje se smjenjuju visoki djelatnici ministarstva koje se usprotivilo takvoj praksi ponašanja. A slično se može primijeniti i na projekt hidroelektrane Ombla, kod koje, čak ako se i dopusti da je visoko vrijedan i isplativ projekt, treba imati na umu da su ljudi u čijem se dvorištu isti gradi protiv toga. Takav obrazac ponašanja sigurno neće donijeti uspješne projekte i održivu opskrbu domaćom energijom u Hrvatskoj. Dapače, sljedećim naraštajima će ostati problemi tih projekata – jer ljudi koji na njima trenutno rade i forsiraju ih na svojim radnim mjestima neće biti na istima za 10, 20 ili 30 godina.
U cijelom tom šumu informacija, svi oni koji lobiraju za elektrane na ugljen i plin su si sada stvorili novi argument – to nam treba, jer eto za svaki MW vjetroelektrana i/ili solarnih elektrana (zašto o solarkama uopće pričamo kad se u Hrvatskoj potiče vrlo mali broj istih koji uopće nema smisla regulirati) treba jedan MW stabilnog izvora – i to elektrane na plin i ugljen. Postavljam si jedno pitanje – ako je tome tako, onda nam održiva opskrba energijom nikako nije zajamčena u budućnosti, jer kako ćemo balansirati tu energiju kad ugljena i plina više ne bude ili bude preskup?
Neki pak tvrde da treba pričekati nuklearnu fuziju ili neki drugi oblik nepresušnog i čistog izvora energije. No zapravo, mi druge i nepresušne izvore energije koji mogu i više nego zadovoljiti naše i najveće potrebe za energijom, i to na održiv i društveno i ekonomsko prihvatljiv način imamo već danas! A potičemo fosilna goriva i istovremeno se žalimo na poticanje obnovljivih? U današnjem svijetu medija to se obično zove spin, ili izvrtanje činjenica. Drago mi je da ćemo na ovom portalu (i na Obnovljivi.com) tokom ljeta objaviti cijeli niz članaka koji razrađuju scenarij stvaranja energetske neovisnosti u Hrvatskoj, a koji se temelje na konkretnim brojkama i proračunima.
Ili da rezimiram, svi argumenti za daljnji razvoj elektrana na fosilna goriva, a na uštrb onih na obnovljive izvore su već danas prilično diskutabilni, a svakim danom postaju sve diskutabilniji, da ne kažem neargumentirani spinovi lobista. Jer znate, na kupljeni ugljen ili naftu se lako naplati neka dodatna provizija ili porez, no još nitko nije izmislio porez na vjetar ili Sunce. |
Zadnje vijesti