Developeri vjetroelektrana sve više koriste tehnologije za daljinsko očitavanje pri procjeni potencijala vjetra na lokaciji vjetroelektrana te za operativni pogon istih.

Tvrtka First Wind iz Sjedinjenih Američkih Država je prije pet godina krenula u razvoj novih potencijalnih vjetroelektrana u Maineu na lokacijama platoa srednje visine umjesto na tradicionalnim višim lokacijama. Tada su te lokacije izgledale upitne, ali je njihov meteorološki tim postavio par meteoroloških mjernih stupova na lokacije te je nakon nekoliko godina dodao noviju tehnologiju sa daljinskim očitavanjem kako bi proširio podatke vjetra za lokacije. Time je otkrio vrlo impresivne potencijale vjetra na lokacijama pa je tako prošle godine u pogon ušla vjetroelektrana Bull Hill snage 34 MW, a druga vjetroelektrana Bingham  snage 186 MW je predstavljena lokalnim vlastima za odobrenje, te bi trebala biti najveća vjetroelektrana u New Englandu nakon dovršetka.

Bez podataka koji su dobivani novim tehnologijama daljinskog očitavanja First Wind nikada ne bi krenuo u daljnji razvoj na lokacijama koje se nalaze na nižoj nadmorskoj visini te time otvorio cijela nova područja za potencijalni razvoj.

Mjerni stupovi sa anemometrima su već desetljećima glavna tehnologija za procjenu potencijala vjetra na lokacijama uz relativno mali trošak. Većina smatra da su oni još uvijek vrlo pouzdani, ali se sa tehnologijama kao što su sodar (sonična mjerenja vjetra) i lidar (lasersko i svjetlosna mjerenja pomoću radara) koji rade daljinsko očitivanje povećava sigurnost procjene potencijala vjetra, te se prije svega povećava  djelokrug podataka vjetra. Daljinska tehnologija se sve više koristi zbog sve većih vjetroagregata sa višim stupovima i duljim lopaticama koje se stavljaju na lokacije sa niskim brzinama vjetra gdje se mora ići na veću visinu kako bi projekti bili isplativi. Standardni mjerni stupovi danas su na 60-80 metara što je trenutno ispod visine stupa modernih vjetroagregata, te se mora raditi ekstrapolacija za procjenu potencijalne proizvodnje što povećava nesigurnost procjene.

Zato se sada za izradu bankabilnih studija vjetra koriste sve metode procjene vjetra, a izbor je slijedeći:

• Viši mjerni stupovi imaju prednost korištenja provjerene tehnologije, ali je činjenica da 100 metarski stup košta skoro 10 puta više od standardnog, makar se i grade za duži period tako da mogu biti troškovno isplativi. Isto tako je kompliciranije ishođenje dozvola uslijed dodatne visine.
• Sodar koji se razvija od 1980-ih je relativno mali uređaj i za potrebnu energiju koristi samo solarni fotonaponski panel, te se lagano instalira na lokacijama i prenosi kako bi se proširilo područje skupljanja podataka. Sodari koštaju otprilike isto kao i mjerni stupovi, ali nisu precizni kao lidar, pogotovo na visinama iznad 120 metara. Isto tako njihovo sakupljanje podataka je osjetljivo na okolnu vegetaciju, zgrade, vlagu i jako visoke brzine vjetra.
• Lidar je razvijen 1960-ih kombinacijom lasera i radara kako bi se dobili kvalitetniji podaci na većm udaljenostima, a za energiju vjetra se počeo koristiti početkom ovog stoljeća. Lidar općenito daje kvalitetnije podatke od sodara pogotovo na višim visinama do 200 metara, te bolje podnosi loše vremenske uvjete. Ipak, lidar je puno skuplji od sodara i mjernih stupova, te troši puno više energije, što može biti problematično ukoliko nestane električne energije ili ako nema priključka na mrežu.

I sodar i lidar su mobilniji od mjernih stupova koji su fiksni. Ipak, u industriji se tvrdi da mora uvijek postojati bar godina dana konstantnog mjerenja sa fiksne lokacije kako bi se smanjila nesigurnost. Za punu sliku potencijala vjetra potrebno je koristiti više mjernih stupova koji mjere vjetar kroz razdoblje od 2 do 4 godine.

I na mjerne stupove utječu vremenski uvjeti kao što je zamrzavanje. Sodar ima problema sa visokim objektima koji utječu na zvukovne signale dok lidar ne radi pri maglovitom vremenu, stoga korištenje ovisi o uvjetima na samoj potencijalnoj lokaciji.

Korištenje nekog oblika praćenja vjetra ne završava sa procjenom vjetra na lokaciji nego se koristi i tokom pogona vjetroelektrane za modeliranje i predviđanje proizvodnje. U tom sektoru se još uvijek ponajviše koriste mjerni stupovi, ali sve više se isprobavaju i sodar i lidar. Lidar naprimjer može služiti za ranu identifikaciju promjena u nadolazećim vjetrovima koji bi mogli promijeniti izlaznu snagu vjetroagregata. Uskoro bi se moglo dogoditi da osnova financiranja za velike projekte budu proračuni vjetra samo iz daljinskog očitavanja, iako teško da će se u potpunosti prestati koristiti standardni meteorološki mjerni stupovi.

Izvor: www.renewableenergyworld.com