Uzroci? Popularno bi bilo reći da je uzrok u globalnoj financijskog krizi ili u neozbiljnosti investitora, međutim u tom slučaju meta bi bila potpuno promašena i samo paravan iza kojega se skrivaju neke druge stvari. Da li je to nesposobnost i neobrazovanost ili samo deklarativna opredjeljenost prema obnovljivima – ili pak kombinacija svega navedenoga, teško je reći. Jer, iako su se posljedice krize u industriji vjetra na globalnoj razini osjetile one ukupno gledano nisu bile negativne. Broj instaliranih vjetroagregata je i dalje u porastu i opet se ruše novi rekordi, a kriza je samo natjerala neke velike tvrtke iz drugih grana industrije koje su u velikom padu (npr. cementare) da svoje značajne resurse usmjere u nove, profitabilne i financijski sigurne projekte – kao što su vjetroelektrane.

Ako bi išli malo u detalje, moglo bi se reći da je za puno problema odgovaran nezadovoljavajući pravni okvir za obnovljive. Jer unatoč donošenju pravilnika o obnovljivima i samim time reguliranju nekih stvari (kao što su tarife) i procesa (kao što je dobivanje statusa povlaštenog proizvođača električne energije) ipak je ostalo i previše rupa – na neke od kojih je Zajednica obnovljivih izvora energije pri HGK i upozoravala prije donošenja tih prvih pravilnika. Prvenstveno se to odnosi na činjenicu da su drugi zakoni, koje se mora uvažavati kao oni iz kojih su proistekli pravilnici potpuno neadekvatni, te ne uvažavaju posebnosti ovih izvora energije. To se odnosi na Zakon o gradnji i Zakon o energiji pri čijem pisanju obnovljivi izvori energije nisu bili aktualni, te se samim time nije uvažila posebnost tih tehnologija. Danas takvi zakoni i pravilnici otežavaju izvođenje projekata obnovljivih izvora energije do jedne granice koja je u većini slučajeva na rubu apsurda. Samim time je jasno da bi prava, a ne samo deklarativna opredjeljenost za obnovljive trebala podrazumijevati i jedan sveobuhvatan i sasvim jasan i nedvosmislen zakon o obnovljivim izvorima energije koji bi uvažavao sve specifičnosti svake pojedine tehnologije i koji bi uvažavao dostupnost svakog određenog izvora na području Hrvatske.

Također, s obzirom na nejasan zakonski okvir u razvoju projekata se malo malo nailazi na teške probleme i dugotrajne zastoje u pojedinim institucijama koji traže izuzetno puno vremena i živaca zbog skoro pa nepostojeće koordinacije među ministarstvima – što često može završiti na samovolji pojedinih referenata u jednom od nadležnih ministarstava.