Svako malo u Hrvatskoj se pojavljuju razni strani investitori tražeći gotove projekte vjetroelektrana spremne za gradnju, a koji se uz to i prodaju. Pri tome naiđu na jako veliki broj projekata (prema registru projekata i izdanim Prethodnim energetskim odobrenjima Ministarstva gospodarstva) u raznim fazama razvoja, i isto tako sa vrlo šarolikom kvalitetom pripremljenost dokumentacije. Većina takvih projekata je pri tome na prodaju, a investitori se moraju pripremiti na ozbiljan slučaj glavobolje, jer će prilikom sastanaka s vlasnicima i navodnim vlasnicima i posrednicima takvih projekata čuti i doživjeti svašta.

Naravno, investitori kao investitori, kada dolaze na novo tržište prije svega traže projekte koji su vrlo blizu faze izgradnje ne bi li što prije uložili kapital koji dovlače sa sobom, te imali odskočnu dasku za daljnje širenje na tržištu i stvaranje svoje baze na području na koje dolaze. Pri tome, sasvim je jasna stvar da traže one projekte koji će im ostvariti najveći mogući povrat uloženih sredstava. S druge pak strane developeri projekata se trude razviti svoje projekte najbolje što znaju i sukladno svojim financijskim i drugim mogućnostima do što više faze razvoja, te time steći bolje mogućnosti i uvjete prodaje projekta zainteresiranim investitorima. Ukoliko investitor traži projekt sa određenim parametrima, zaputi se do registra projekata na oie.mingorp.hr, pretraži bazu projekata, odredi neki koji mu se čini potencijalno zanimljiv, kontaktira developera, dogovore sastanak, developer prezentira status projekta, investitor kaže da li mu je to interesantno - i onda se ili krene u realizaciju kupnje projekta i realizaciju istoga do izgradnje i puštanja u pogon, ili se ne ustanovi zajednički interes i svatko nastavi svojim putem. Pri tome treba imati na umu da se u poslu s vjetroelektranama sve cifre i okviri manje više znaju. Dobro su poznati investitorima, ali i developerima koji su sve to prošli na jednom ili više projekata. Matematika je tu egzaktna i jasno pokazuje kolika se sredstva moraju uložiti u razvoj, kolika u izgradnju, koliki je povrat investicije, koliko tko rizika snosi prilikom razvoja projekta. U rijetkim primjerima je to posao koji donosi ekstra profit oko kojega se teško dogovoriti kome bi trebao pripasti. Za to se pobrinulo regulirano tržište koje je određeno upravo time da projekti donose zaradu, ali nikakav ekstra profit.

To je teorija. I prilično je jednostavna i vjerojatno svakom zdravo razumski jasna.

Ili nije? Jer naime, svako malo u Hrvatskoj se pojavljuju razni strani investitori koji šalju svoje posrednike, koji se onda sretnu s nekim drugim posrednicima koji im onda pronalaze developere zainteresirane za prodaju svojih projekata - i naravno svi oni očekuju nekakav postotak od tih projekata. Vrlo često pri tome nemaju ideju koliku proviziju uopće mogu tražiti, a da ne ugroze financijsku sliku projekta. Isto tako vrlo često ne znaju ni osnove funkcioniranja razvoja i izgradnje vjetroelektrana, pa ni tokove novca i rizike razvoja takvih projekata.

Promatrajući taj živopisan koloplet posrednika, investitora i developera ponekad se zapitam koliko bi tržište bilo veće i brže funkcioniralo da su kontakti izravni, a situacija jasno i iskreno određena od samog početka kao u drugom odlomku ovoga teksta. Isto tako se ponekad zapitam koliko uludo utrošenog vremena se potroši na takvim sastancima. A ne mogu se i ne zapitati koliko potencijalno dobrih poslova i propalih megavata se izgubilo u cijelom tom nizu mogućih šumova u komunikaciji.

Posebna priča su i vrlo često nerealna očekivanja - pa da demistificiramo nekoliko detalja. U Hrvatskoj će se u sljedećih 8 do 10 godina pojaviti ukupno nekih 20-tak do maksimalno 30 projekata vjetroelektrana - a i to je možda preoptimistično. Od toga ih je 8 već izgrađeno, a vjerojatno ih još toliko ima čistu situaciju što se tiče financiranja i u visokoj su fazi razvoja. Znači, možda će nekih 5, pa do maksimalno 15 projekata doživjeti sudbinu prodaje (ne zaboravite - u registru OIEKP ima preko 100 projekata s važećim PEO). Pri tome će investitori itekako biti svjesni činjenice da postoji veliki fond projekata iz kojeg mogu birati svoje favorite, te da mogu postavljati neke svoje uvjete - čisto zbog odnosa ponude, potražnje i mogućnosti realizacije. Mogućnost realizacije će pri tome biti ključna - jer nitko neće srljati grlom u jagode i odmah isplaćivati velike provizije i cifre prilikom kupnje projekta dok se ne dokaže mogućnost izvedbe istoga. Tako da je vrlo vjerojatno da će svaki ugovor o prodaji projekta biti na neki način uvjetovan ishođenjem svih dozvola, a isto tako će biti uvjetovane i provizije i sve druge popratne pojave.

Povrh svega, s obzirom da je tržište vjetroelektrana regulirano na način da investitorima u slučaju uspješne izgradnje omogućuje razuman povrat uloženog kapitala, ali nikako ne i ekstra profite, varaju se svi oni koji misle da projekti u sebi sadrže velike količine novaca koji samo čekaju da ih netko dobrom preporukom pokupi.

Kada se sve to upari sa već famoznom birokracijom kroz koju prolaze svi koji razvijaju vjetroelektrane u Hrvatskoj, postaje jasno zašto je tržište tako sporo, a većina developera frustrirana. Ukratko rečeno, ukoliko ima onih koji smatraju da će se "baciti u biznis" i posredovati kod izgradnje nekih vjetroelektrana, te pri tome zgrnuti veću količinu novaca - šanse su vam male.

Sljedeća kolumna će vjerojatno biti u puno vedrijem i optimističnijem tonu, jer će biti posvećena Europskoj konferenciji o energiji vjetra (EWEA2012) koju organizira Europsko udruženje energije vjetra, a održava se od 16. do 19. travnja u Kopenhagenu.