Kraj je 2010. godine. Prije točno tri i pol godine donesen je prvi paket podzakonskih akata koji je trebao poslužiti uređenju tržišta obnovljivih izvora energije i kogeneracije, te stvoriti poticajno okruženje za razvoj takvih projekata.

Još tada je stručna zajednica upozoravala na probleme koje ćemo imati i imamo s dotičnim pravilnikom. Između ostaloga u jednom članku je postavljen cilj o sudjelovanju obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji električne energije u Hrvatskoj sa 5,8%. Također je navedeno da nijedna tehnologija u tom energetskom miksu ne smije zauzeti preko 80% tržišta. Time se prvenstveno pokušalo spriječiti da vjetroelektrane, zbog svoje veličine, atraktivnosti i učinkovitosti zauzmu cijelo tržište. I tako, uz malo igranja s brojkama došlo se do brojke od 360 MW vjetroelektrana koje bi trebalo izgraditi i poticati do kraja 2010. godine da bi se ostvario zadani cilj. Istovremeno je EIHP pri izradi stručne studije mogućnosti prihvata vjetroelektrana u Hrvatski elektroenergetski sustav kao brojku koja se trenutno može prihvatiti dobio istih 360 MW.

Rok za ostvarenje tog cilja, u trenutku kada su na mrežu bile priključene tek pionirska vjetroelektrana Ravne 1 u Pagu i vjetroelektrana Trtar-Krtolin kod Šibenika je bio tri i pol godine. Što je inače normalno vrijeme razvoja i izgradnje vjetroelektrane u razvijenim zemljama s dobrom legislativom i pravom političkom voljom za implementaciju vjetroelektrana. Ukupna instalirana snaga te dvije vjetroelektrane bila je tek neznatno manja od 17 MW. Vrijedi napomenuti da je u tom trenutku u visokom stupnju pripremljenosti bilo još nekoliko velikih projekata, koji bi, da su bili realizirani sukladno predviđenim rokovima danas bacili sasvim drugo svijetlo na ukupnu instaliranu snagu vjetroelektrana u Hrvatskoj. Vrlo vjerojatno bi se danas i o nama pričalo kao o jednoj naprednoj zemlji u tom smislu, koja slijedi Europske i svjetske trendove i koja svoje ciljeve u ostvarenju izgradnje vjetroelektrana ne samo dostiže, nego i prebacuje – jer to je Europska i svjetska realnost u ovom sektoru. Rekordi se ruše gotovo svaki mjesec, ciljevi se ostvaruju i nekoliko godina unaprijed i konstantno se revidiraju na više.

Ovako, umjesto 360 MW čiste, predviđene energije koja bi značajno smanjila potrebu za uvozom daleko skuplje energije, koja bi otvorila nova radna mjesta, pokrenula jednu dosada nepostojeću granu gospodarstva kod nas, i energiju  koju su Hrvatski građani već platili kroz naknadu za poticanje obnovljivih izvora koju plaćaju na svakom računu HEP-u zadnjih tri i pol godine – a cifra koja se skupila je pozamašna i „skuplja prašinu“ – umjesto toga imamo nešto manje od 70 MW raspodjeljenih u četiri vjetroelektrane (VE Ravne 1, VE Trtar-Krtolin, VE Orlice, VE Vrataruša) i jedno testno postrojenje (Končar – Pometeno brdo), još 9,2 MW (VE ZD6) izgrađeno i u testnom pogonu, ali koji neće biti spojeni na mrežu prije kraja godine i hrpu velikih nerealiziranih projekata koji svoj red čekaju već nekoliko godina. Pri tome treba napomenuti i da će VE Vrataruša, kao zadnja izgrađena vjetroelektrana tek krajem ove ili početkom sljedeće godine ostvariti pravo na poticajnu cijenu proizvedene električne energije, što znači da će i ona jedva, ako uopće ući u kvotu od 70 MW do kraja 2010. Bez nje, ukupna instalirana snaga je nekih 27 MW.