Share to Facebook 
Share to Twitter 
Share to Linkedin 
PGT SocialWeb - Copyright © 2010 by pagit.eu

Aktualno

Zašto u Hrvatskoj nema vjetroelektrana? E-mail
Autor Edo Jerkić   
Ponedjeljak, 15 Studeni 2010 14:22

Kraj je 2010. godine. Prije točno tri i pol godine donesen je prvi paket podzakonskih akata koji je trebao poslužiti uređenju tržišta obnovljivih izvora energije i kogeneracije, te stvoriti poticajno okruženje za razvoj takvih projekata.

Još tada je stručna zajednica upozoravala na probleme koje ćemo imati i imamo s dotičnim pravilnikom. Između ostaloga u jednom članku je postavljen cilj o sudjelovanju obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji električne energije u Hrvatskoj sa 5,8%. Također je navedeno da nijedna tehnologija u tom energetskom miksu ne smije zauzeti preko 80% tržišta. Time se prvenstveno pokušalo spriječiti da vjetroelektrane, zbog svoje veličine, atraktivnosti i učinkovitosti zauzmu cijelo tržište. I tako, uz malo igranja s brojkama došlo se do brojke od 360 MW vjetroelektrana koje bi trebalo izgraditi i poticati do kraja 2010. godine da bi se ostvario zadani cilj. Istovremeno je EIHP pri izradi stručne studije mogućnosti prihvata vjetroelektrana u Hrvatski elektroenergetski sustav kao brojku koja se trenutno može prihvatiti dobio istih 360 MW.

Rok za ostvarenje tog cilja, u trenutku kada su na mrežu bile priključene tek pionirska vjetroelektrana Ravne 1 u Pagu i vjetroelektrana Trtar-Krtolin kod Šibenika je bio tri i pol godine. Što je inače normalno vrijeme razvoja i izgradnje vjetroelektrane u razvijenim zemljama s dobrom legislativom i pravom političkom voljom za implementaciju vjetroelektrana. Ukupna instalirana snaga te dvije vjetroelektrane bila je tek neznatno manja od 17 MW. Vrijedi napomenuti da je u tom trenutku u visokom stupnju pripremljenosti bilo još nekoliko velikih projekata, koji bi, da su bili realizirani sukladno predviđenim rokovima danas bacili sasvim drugo svijetlo na ukupnu instaliranu snagu vjetroelektrana u Hrvatskoj. Vrlo vjerojatno bi se danas i o nama pričalo kao o jednoj naprednoj zemlji u tom smislu, koja slijedi Europske i svjetske trendove i koja svoje ciljeve u ostvarenju izgradnje vjetroelektrana ne samo dostiže, nego i prebacuje – jer to je Europska i svjetska realnost u ovom sektoru. Rekordi se ruše gotovo svaki mjesec, ciljevi se ostvaruju i nekoliko godina unaprijed i konstantno se revidiraju na više.

VE Ravne 1

Ovako, umjesto 360 MW čiste, predviđene energije koja bi značajno smanjila potrebu za uvozom daleko skuplje energije, koja bi otvorila nova radna mjesta, pokrenula jednu dosada nepostojeću granu gospodarstva kod nas, i energiju  koju su Hrvatski građani već platili kroz naknadu za poticanje obnovljivih izvora koju plaćaju na svakom računu HEP-u zadnjih tri i pol godine – a cifra koja se skupila je pozamašna i „skuplja prašinu“ – umjesto toga imamo nešto manje od 70 MW raspodjeljenih u četiri vjetroelektrane (VE Ravne 1, VE Trtar-Krtolin, VE Orlice, VE Vrataruša) i jedno testno postrojenje (Končar – Pometeno brdo), još 9,2 MW (VE ZD6) izgrađeno i u testnom pogonu, ali koji neće biti spojeni na mrežu prije kraja godine i hrpu velikih nerealiziranih projekata koji svoj red čekaju već nekoliko godina. Pri tome treba napomenuti i da će VE Vrataruša, kao zadnja izgrađena vjetroelektrana tek krajem ove ili početkom sljedeće godine ostvariti pravo na poticajnu cijenu proizvedene električne energije, što znači da će i ona jedva, ako uopće ući u kvotu od 70 MW do kraja 2010. Bez nje, ukupna instalirana snaga je nekih 27 MW.


Uzroci? Popularno bi bilo reći da je uzrok u globalnoj financijskog krizi ili u neozbiljnosti investitora, međutim u tom slučaju meta bi bila potpuno promašena i samo paravan iza kojega se skrivaju neke druge stvari. Da li je to nesposobnost i neobrazovanost ili samo deklarativna opredjeljenost prema obnovljivima – ili pak kombinacija svega navedenoga, teško je reći. Jer, iako su se posljedice krize u industriji vjetra na globalnoj razini osjetile one ukupno gledano nisu bile negativne. Broj instaliranih vjetroagregata je i dalje u porastu i opet se ruše novi rekordi, a kriza je samo natjerala neke velike tvrtke iz drugih grana industrije koje su u velikom padu (npr. cementare) da svoje značajne resurse usmjere u nove, profitabilne i financijski sigurne projekte – kao što su vjetroelektrane.

VE Trtar-Krtolin

Ako bi išli malo u detalje, moglo bi se reći da je za puno problema odgovaran nezadovoljavajući pravni okvir za obnovljive. Jer unatoč donošenju pravilnika o obnovljivima i samim time reguliranju nekih stvari (kao što su tarife) i procesa (kao što je dobivanje statusa povlaštenog proizvođača električne energije) ipak je ostalo i previše rupa – na neke od kojih je Zajednica obnovljivih izvora energije pri HGK i upozoravala prije donošenja tih prvih pravilnika. Prvenstveno se to odnosi na činjenicu da su drugi zakoni, koje se mora uvažavati kao oni iz kojih su proistekli pravilnici potpuno neadekvatni, te ne uvažavaju posebnosti ovih izvora energije. To se odnosi na Zakon o gradnji i Zakon o energiji pri čijem pisanju obnovljivi izvori energije nisu bili aktualni, te se samim time nije uvažila posebnost tih tehnologija. Danas takvi zakoni i pravilnici otežavaju izvođenje projekata obnovljivih izvora energije do jedne granice koja je u većini slučajeva na rubu apsurda. Samim time je jasno da bi prava, a ne samo deklarativna opredjeljenost za obnovljive trebala podrazumijevati i jedan sveobuhvatan i sasvim jasan i nedvosmislen zakon o obnovljivim izvorima energije koji bi uvažavao sve specifičnosti svake pojedine tehnologije i koji bi uvažavao dostupnost svakog određenog izvora na području Hrvatske.

Također, s obzirom na nejasan zakonski okvir u razvoju projekata se malo malo nailazi na teške probleme i dugotrajne zastoje u pojedinim institucijama koji traže izuzetno puno vremena i živaca zbog skoro pa nepostojeće koordinacije među ministarstvima – što često može završiti na samovolji pojedinih referenata u jednom od nadležnih ministarstava.


Isto tako, zbog nepostojanja pravog tržišta električne energije, kao ni nezavisnog i odvojenog operatora prijenosnog sustav (kao što jei postaje praksa u drugim zemljama), priključak na elektroenergetsku mrežu visokog napona (svaka vjetroelektrana preko 10 MW) ovisi o odluci stručnjaka HEP-a, uz naravno prethodno odrađenu analizu mogućnosti priključka na mrežu od strane jedne od nekoliko priznatih institucija/tvrtki (koje prihvaća HEP). Simptomatično je pri tome da se broj megavata koji se potiču do 2010. kao i broj megavata koji se prema studiji EIHP mogu priključiti na prijenosnu mrežu HEP-a poklapaju na 360. Istovremeno, stručnjaci iz drugih institucija smatraju da bi se mogućnosti priključka trebale određivati sukladno lokacijkoj određenosti vjetroelektrane, a ne na razini cijelog sustava. Time je HEP stavljen u poziciju da može kroz dodjeljivanje prethodne elektroenergetske suglasnosti određivati koji će se projekti priključiti na mrežu i koji samim time uopće mogu zatražiti ugovor o otkupu električne energije. Iako zakonski postoji neovisni regulator tržišta električne energije – HERA. Kao i institucija koja bi se trebala brinuti o trgovanju (otkupu i prodaji) električne energije – HROTE. Na kraju, najnoviji ozbiljan problem svih investitora je želja HEP-a da sudjeluje kao suinvestitor u svim projektima, ali samo kroz vlasništvo na priključak i papire, a ne kao i stvarni partner – ili pojednostavljeno od investitora u vjetroelektranu se traži da plati priključak (što je u redu i u skladu s općeprihvaćenom praksom), ali i da isti pokloni HEP-u (što je isto savladiva prepreka), te da se cijeli proces izgradnje odvija preko HEP-a kroz sustav javne nabave, gdje HEP odabire izvođača. I to je najveći problem, jer privatni investitori koji ulažu svoje novce u projekt nisu obavezni provoditi javnu nabavu, čime su značajno efikasniji od HEP-a kod kojega taj proces može trajati i dvije godine, a da ne govorimo o tome da za svoj novac investitori neće dopustiti da im HEP određuje tko će izvoditi radove – jer sasvim je jasno da u takvom sustavu privatni investitor može proći kao „bos po trnju“.

VE Vrataruša

Još jedan objektivan i veliki problem je nepostojanje mehanizma odvajanja „ozbiljnih“ od „neozbiljnih“ investitora. Time se stvara veliki pritisak na HEP u smislu priključka i na lokalne zajednice i županije u smislu prostornih planova  za korištenje obnovljivih izvora energije. Stvara se pojava gdje određeni developeri kroz Prethodno energetsko odobrenje koje izdaje MINGORP „zauzimaju teren“, te na taj način pomoću jednog papira mešetare lokacijama bez ikakve namjere, znanja i sredstava da taj projekt i razvijaju. Time se dodatno koči napredak ozbiljnih investitora i stvara nervoza u odgovornim institucijama koje se teško snalaze u tim situacijama, prije svega zbog nedovoljne stručnosti u području obnovljivih izvora.


Kako dalje? Sasvim je jasno da se ovim tempom razvoja ne mogu dostići ciljevi za 2020. godinu postavljeni u energetskoj strategiji razvoja. To isto tako znači da će, ukoliko Hrvatska uđe u EU morati uvoziti nedostatak proizvodnje obnovljive energije iz drugih država – jer su preuzete obveze ispunjenja cilja za proizvodnju iz obnovljivih izvora energije do 2020. Dodatno znači da ćemo svih tih godina, pa i poslije uvoziti sve skuplje fosilno gorivo, pa i električnu energiju, a ne koristiti izvore koji su naši i stalno dostupni. Da uopće ne spominjemo zaštitu okoliša – ipak se hvalimo s čistim morem i zdravom hranom, ali u slučaju „prljave“ proizvodnje električne energije – tko će još vjerovati u to? Isto tako je sasvim jasno da se ciljevi ne mogu ispuniti ako se ne dozvoli gradnja objekata stranim investitorima (koji baš zadnjih par godina nailaze na velika podmetanja pri razvoju projekata). Jer i to je daleko jeftinije od uvoze električne energije.

Jasno je i da će se eventualnim ulaskom u EU morati liberalizirati tržište električne energije i postaviti transparentnija pravila igre u energetskom sektoru, te će u tom trenutku strani investitori dobiti pravo na konkurentno i transparentno sudjelovanje u energetici htio to netko ili ne.

Postavlja se pitanje, zašto već jučer ne iskoristimo potencijal koji imamo, zaposlimo ljude, otvorimo tržište, steknemo nova znanja i kompetencije, pokrenemo proces energetske neovisnosti o stranim energentima i na kraju budemo spremni za promjene koje neminovno dolaze? Zašto čekamo zadnji tren da bi dočekali promjenu potpuno nespremni – kada sad možemo postati značajni proizvođači, pa i izvoznici čiste električne energije, a pri tome i razviti značajan novi broj poslova i stručnjaka koji bi opravdali krilaticu „država znanja“.

VE Vrataruša

Prva i osnovna pretpostavka za to je transparentan i jasan način implementacije obnovljivih izvora energije kroz poseban zakon (koji je u pripremi, prema informacijama iz Ministarstva gospodarstva). Nadalje, taj zakon bi trebao značajno smanjiti administrativnu proceduru i biti istinski poticajan za ozbiljne investitore i ozbiljne projekte koji pokazuju najbolje rezultate, neovisno o tome od kuda investitori dolaze. Također bi HERA, kao regulatorna agencija trebala to i potpuno postati, te omogućiti pravedno tržišno natjecanje za sve potencijalne proizvođače elekrtične energije. Trebalo bi se više pažnje posvetiti malim proizvođačima električne i toplinske energije (fizičkim osobama), kao i distributivnoj proizvodnji električne energije na mjestu samog konzuma. Trebalo bi se vjetroelektranama, ali i svim drugim izvorima pristupiti individualno prema vrsti izvora i prema projektu, te načinu implementacije istoga. Trebali bi se konačno i sustavno obrazovati stručni kadrovi operatora prijenosnog sustava, ministarstava i drugih uključenih u proces, da bi pravilno mogli razumjeti sve probleme pri izgradnji vjetroelektrana i drugih obnovljivih izvora. I na kraju, trebali bi se potaknuti domaći industrijski proizvodni pogoni da svoje resurse usmjere u ove nove brzo rastuće tehnologije, pogotovo u slučajevima gdje industrijska proizvodnja stoji ili propada.

Jednom rečenicom – trebamo promijeniti odnos prema obnovljivima iz deklarativnog u konkretan. Jer vlak promjena se polako udaljava i mi već sad kasnimo za njim. Sjetite se, svi svoje ciljeve prebacuju, mi debelo zaostajemo!

Index članka
Zašto u Hrvatskoj nema vjetroelektrana?
Uzroci
Uzroci #2
Kako dalje
Sve stranice
 
Komentari (1)
Upit
1Petak, 19 Studeni 2010 23:31
Vladimir Sever
Na određenoj lokaciji bi postavili vjetroturbine cirka 50 megavata , pa me interesira koja institucija daje odobrenje da se tih 50 megavata tamo može instalirati... HEP ili netko drugi

Dodajte svoj komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail:
Naslov:
Komentar:
  Verifikacijska riječ. Samo mala slova bez razmaka.
Verifikacija:

Vjetroelektrane za početnike

VE u regiji

Nove tehnologije

Zadnje vijesti

Podržavate li izgradnju vjetroelektrana u vašoj regiji?